Postoje oni od kojih ne možete otići. I oni kojima se uvijek vraćate. Postoje i oni od kojih ste otišli, a oni još uvijek nisu otišli od vas. Susretanja, sudaranja. Slučajni i namjerni saputnici. Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Po neki ispušten znak. Gdje tebe da smjestim? U one od kojih ne idem, ili one kojima se uvijek vraćam.

 Čovek se zaljubi bezbroj puta, jer to je prolazno stanje. Ali voleti nekog?!
To je nešto sasvim drugo. Može se voleti i više puta, ali samo jednom onako pravo... onako ludo, bolesno. Onako zlobno i sebično, onako do kraja.

Prošli smo puno tog', zar ne,
od smijeha do suza,
sve što jedna ljubav može proć'.
Nekad su nam ruže cvjetale,
nekad su lađe tonule.

Slutili nismo da će doć'
ovaj dan bez milosti
i ovaj zagrljaj poslije kojeg
ćemo samo nestati
kao jutarnja zvijezda.


Kraj je puta, sve ovdje prestaje,
ovo je zadnja stanica.
Naša je priča ispričana,
snovi će ostat' iza nas
i nenapisana zadnja stranica.

Ne sudi strogo o nama
kad nas se budeš sjećala
dobro i loše sve to zbroji.
Jer onaj svijet iz našeg sna
u kojem je ljubav nepobjediva
možda ustvari ne postoji.

 
"Pa eto, mogu ti reći da mi nedostaješ i večeras. Ništa više nego prethodne večeri. I ništa manje od sledeće večeri. Ali neću ti to reći. Naravno da neću. Osetit ćeš ti to već sama. Kao što i ja osećam da negde nekome nedostajem..."

Sada te srecem samo u snovima, jer labirinti moga uma jos su jedina mjesta po kojima zajedno sa mnom hodis. Ja cesto izgubim moj put i lutam bez cilja dok ponovo ne naletim na tragove tvojih koraka, skrivene vec iza iduceg coska. Groznicavo proganjam tvoju sjenku ali ona se vec gubi na jutarnjem suncu i ja proklinjem novi dan sto me lisava tvoje prisutnosti.

Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i možda napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nadjem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.

Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred "Moskvom" i pije pivo, a možda je u kiosku sa novinama; kupujem dve i po kilo novina - nema je ni tamo.

Možda je u tek olistalim krošnjama i peva zajedno sa horom raspomamljenih dživdžana? Možda je u izlogu sajdžije? Možda je neko izgubio ili bacio u presahlu Terazijsku česmu? A možda je izgrickana, zajedno sa semenkama, na trotoaru ispred bioskopa "20. oktobar"?

Šta radiš? - pitaju me prolaznici.

Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu nikako da je nađem? Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lepo se vidi, umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta. Reči, reči, reči...

Kako naći onu pravu koju toliko dugo tražimo?

"Postoji li prošlost, ili je sadašnjost zatrpava, kao korov? Ili postoji samo prošlost, jer sadašnjosti nema; spoznaćemo je tek kad prođe. Ima li u životu išta jednostavno i rješljivo, ili je sve čvor i tajna?"

(Krug)

Uvijek je lakse biti ostavljen, nego ostaviti. Ostavljeni pate, pa prebole, a oni koji ih ostavljaju na kraju shvataju da su pogrijesili i vracaju im se..... Ali cesto kasno..Nekada volim te ,oprosti mi isuvise kasno dodje..

Kada optimisti potonu sve lađe, on zamisli da su to podmornice.

“Ako jednom odeš, nemoj se okrenuti, jer ako se okreneš možeš se vratiti, a ja ne želim da se vratiš odlazeći.“

Sergej Jesenjin

"Znaš li ono mjesto između sna i jave? Mjesto na kojem se još možeš sjećati sanjanja. To je mjesto gdje ću te uvijek voljeti. Tamo ću te čekati."

~ Petar Pan