Dječak kraj prozora

Sjećam se, bila je zima i padao je prvi snijeg. Šetali smo parkom i odjednom je istrgnula svoju ruku iz moje rekavši da ovako dalje ne možemo. Stajao sam tamo nepomičan kao ledena skulptura gledajući kako odlazi. Ni riječ nisam rekao. Gledao sam tragove u snijegu koji ostaju iza njezinih koraka. Gledao sam ih tako i govorio si: 'Čovječe, učini nešto. Reci bilo što.' Ali, ni riječ nije ispala iz mojih usta. Nakon par minuta nestala je u magli zimske večeri, a sve što je od nje ostalo su bile one malene stope u snijegu. 'Bravo, glupane, izgubio si ju.'-pomislio sam u sebi. Cijelu noć nisam mogao zaspati i konačno se odlučih poslati joj poruku. ''Trebamo razgovarati. Sutra navečer budi na istom mjestu.''

I došla je. Stajala je upravo na onom mjestu s kojeg sam ju prethodno veče gledao kako odlazi, a ja nekoliko koraka ispred nje. ''Oprosti.''-izustio sam ovaj put tako samouvjereno i glasno da su grane drveća zatreperile i s njih je počeo padati onaj nakupljeni snijeg. Tada je potrčala k meni po istim onim stopama koje su ostale u snijegu još od sinoć. A to je upravo bilo ono što sam i želio. Ovaj put sam bio na pravom mjestu i gledao sam je ne kako odlazi, nego kako dolazi. O, Bože, koliko sam ju samo poželio za ta 24 sata. I dandanas me prođe jeza kad pomislim da sam ju tu večer mogao zauvijek izgubiti. Nikad si ne bih mogao oprostiti da me svi tragovi u snijegu podsjećaju na to veče i na njezine stope koje odlaze od mene.