Zašto se smiješ i gledaš u Sunce kada ono iznenada jos više zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja?
Zašto kada je najveća oluja i grmi ti izlaziš iz kuće i kisneš?
Zašto noću izlaziš i pričaš Mjesecu?
Zašto…
Čovjek ih prekide odgovarajući:
Ruža je lijepa, ali nikada niste vidjeli Onu koja je posadila tu ružu.
Nikada niste osjetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacile sjeme ruže kojoj se sada vi divite. Niste nikada osjetili ljubav kojom je ta ruža njegovana. Niste vidjeli lice, osmijeh, brižnost one od koja je ruža naučila tajnu ljepote, čistoće, nježnosti…
Sunce grije i obasjava svako biće na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko biće na planeti. Svaki put kada Sunce vidi Njenu sreću, osmijeh, ljubav… ono još jače zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim Njenu sreću, pa makar i vid izgubio? Njen osmijeh, sreća, radost…to je sve moje.
Oluja na koju izlazim nije ništa u odnosu na strah da je Ona negdje sama i drhti. Kada izađem šaljem joj svu svoju hrabrost, svu svoju ljubav, šaljem joj misli koje samo Ona smije da zna.
Noću pričam Mjesecu sve svoje želje, snove, nade…pa u svitanje kada bude sretao Sunce, da mu sve ispriča. Neka onda Sunce jutrom, svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje riječi.
Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bih vas pustiti u svoje snove.
Mojim snovima samo Ona ima pristup.
A vašim snovima…ima li ko pristup?
0 comments: