Showing posts with label Dama i Skitnica. Show all posts

Takve kao ona se ne ostavljaju

Takve kao ona se ne ostavljaju. Nikad. Ali ipak sam otišao jednog dana. Naime, to je ono što mi, mangupi muškarci, često činimo bez razloga. Ona nije poslala vojsku za mnom, iako sam itekako zaslužio da budem prebijen. Istina, tražila me je još dugo i zbunjeno, a onda je odustala... Malena oficirka je izgubila bitku života. Ali ja sam izgubio rat.

- Balasevic

Sreo sam je danas

-Sreo sam je danas prijatelju.

-I?
-Izgleda da je krenula dalje, nije me niti pogledala.
-Možda nije imala snage, možda se bori protiv sebe, otkud znaš šta se njoj mota po glavi.
-Veruj mi na reč, njen osmeh
i podignuta glava ubijaju me vise nego ona njena zadnja rečenica koju mi je uputila -Volim te, ali ne znas još kako je kada te ja zamrzim. Mislim da je došlo to vreme. 
-Misliš da te mrzi? Ona koja te volela više od drugih, daj ne budi lud.
-O prijatelju, znam na koliko je toga bila spremna zbog ljubavi, a na šta li će tek biti spremna da me preboli, da me zamrzi, ponizi.
-Ma ne verujem, nije ona takva.
-Nisam ni ja verovao dok je nisam sreo danas, nasmejanu, kao da je znala da će me njen osmeh danima proganjati, zašto je krenula dalje? Zašto me nije čekala? Zašto? 
-Možda je shvatila da nisi vredan čekanja? 
-Misliš da nisam?
-Prijatelju, povredio si je bezbroj puta, odlazio drugima, ljubio druge, smejao joj se iza leđa, ali te i dalje čekala uz nadi da si ovaj put drugačiji, pružila ti je prilika Bog zna koliko, a ti si onu zadnju pregazio.
-Mislio sam da će me čekati, pa uvek je.
-Eto vidiš, znao si koga uvek možeš imati pa si se s drugima igrao,ne ide to tako, ne sa ženama. 
-Kako to misliš? 
-Tako.Zensko će ti oprostiti 100 puta, ali će ti vratiti za svaku nanetu bol duplo jačom merom, pa makar i nju to bolelo.Ma ne znam sta jos žena nije izdržala, na njoj bi i vatru mogao ugasiti i to je ne bi bolelo koliko izigrano poverenje i pogažena ljubav.

ZzZZ ---- NMO

Da li ti je danas
Već neko rekao
Da Te želi
I da Te treba
A ako nije
Neka moja reč
Bude
Prva cigla u kuli
Ovoga dana
I prva želja
U gradnji
Ovoga trena
Da, želim te
I to je sve
Što ti
Mogu reći
A ostali deo
Priče
Ćeš naći
U poluotvorenoj
Fioci

Zauvijek - Zauvek

'Zauvek' je ipak samo reč. Velike reči obično imaju malu grešku i smanjuju se za mrvičak svaki put kad ih izgovoriš. Ni od mog 'zauvek' nije ostalo bog zna šta.

Previše je vremena prošlo

ON: Halo!

ONA: zdravo... Ja sam... Dugo se nismo čuli¦ Jako dugo.

ON: Ne mogu vjerovati da si to ti... Ali prepoznajem ti glas da...

ONA: Da, predugo... Predugo sam oklijevala da okrenem tvoj broj... Ni sama ne znam kako sam se na to natjerala sada.

ON: Da...

ONA: Našla sam tvoj novi broj na informacijama... Sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim imenom...

ON: (tišina) Kako to da si nazvala...?

ONA: (tišina) Pa, htjela sam te čuti... Vidjeti kako si?

ON: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... Dobro sam... Ide nekako... živi se dan po dan... Ti?

ONA: Dobro sam...

ON: Lažeš... Osjetim ti po glasu... Nikada nisi znala lagati...

ONA: Tebi ne...

ON: Da, to je uvijek valjalo kod nas... Barem se nikada nismo lagali...

ONA: Znaš... (tišina) ...Nemam pravo to pitati ali... Dal' se sjetiš kada mene?

ON: (tišina)

ONA: Ne moraš odgovoriti... Postavljam pitanja bez smisla... Previše je vremena prošlo, imaš svoj život...

ON: Naravno da se sjetim... I nekada poželim da nije tako... Ali uvijek je isto...

ONA: Pitam se zašto sam to napravila... Zašto sam te otjerala od sebe... Nikad mi to nije bilo jasno... Možda sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi. Da ćeš i ti otići na kraju... pa sam te potjerala... Tjerala te, a samo sam htjela da ostaneš

ON: I ja sam htio samo to..ostati...

ONA: Ja sam kriva za sve...

ON: Ne nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe¦ Otišao ponosno muški. Da bi sada sjedio sam i razmišljao o tome kako je moglo biti da sam ostao.

ONA: (tišina) I kako si ti jesi oženjen? Imaš obitelj?

ON: Nemam. Oženio se jesam¦ Ali nakon nekoliko godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga¦ Sve mi je želje ispunjavala, ali ju nisam volio. Trudio sam se zavoljeti ju ali nakon nekog vremena shvatio sam da je to nemoguće pa sam ju pustio da ode... Sada se udala ima dvoje djece i sretna je.

ONA: Šta živiš sam?

ON: Da.živim sam..naučio sam se na toko! Navikne se čovjek kada mora.

ONA: Eh, d! Navikne se čovjek...

ON: Što je s tobom?

ONA: Ja sam sama¦ Uživam kao i uvijek¦ Dobro je...

ON: Nikad se nećeš promijeniti... Ali nisi sretna.

ONA: (tišina)

ON: Ne moraš mi to reći! Znam te toliko... Mirnija si nego što si bila prije...

ONA: Pa eto bilo je vrijeme da i ja malo odrastem...

ON: Da, tko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna žena...

ONA: Da.. Morala sam i ja malo odrasti.

ON: Znaš, često sam razmišljao o ovome... Sanjao da ćeš nazvati... Da ćeš se pojaviti negdje... Onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti sretan ako te opet vidim ili čujem. (tišina)¦ I jesam sretan... Ali sam istovremeno i potišten¦

ONA: Zašto?

ON: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro... Promijenili smo se... Nismo više djeca.. Nismo više tako mladi i puni poleta... U stanju mijenjati sve.

ONA: Znam.. Znam da nije više isto! Ali...

ON: Nema tu ali više... Znaš to i sama¦ Ne moram ti to ja govoriti... Odrasli smo...

ONA: (tišina) Znači kad... Znači kad spustim slušalicu...

ON: Nećemo se više čuti, da... Neću te zvati, a nećeš ni ti mene... Samo bi se povrijedili još više.

ONA: Znači nećemo se ni vidjeti...?

ON: Nećemo¦ To je bolje za nas oboje... Bolje da te ne vidim... Previše smo se voljeli.

ONA: Htjela bi te vidjeti...

ON: Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti! Želim to više od svega... Ali znam da ne smijem. Tako bi samo povrijedio sebe, a i tebe...

ONA: Znam¦ (tišina)

ON: Nisam te zaboravio... Niti ću to ikada napraviti... Znaš to¦ Nikada te neću istjerati iz svog srca¦ Niti iz svojih misli¦ Tamo ću te čuvati dok sam živ.

ONA: (tišina) Ali...

ON: I nemoj se sada pitati zašto... Nemoj jedina¦ Tako je moralo biti. Sada bi najveća pogreška bila vjerovati da možemo nastaviti gdje smo stali nakon toliko godina...

ONA: Ne mogu dalje! Od onda. Od onoga dana kao da je prošla vječnost.

ON: Znam.

ONA: Nisam htjela da budeš nesretan! Oprosti mi!

ON: Nisi ti kriva... Ne možeš se krivit što sam te zavolio! Previše zavolio. Nisi ti kriva što ne mogu voljeti drugu... Jednostavno je tako..

ONA: (tihi jecaj)

ON: Draga, vrijeme je da se pozdravimo... I da završimo s ovom mukom... Molim te napravi to zbog sebe i zbog mene! Nećemo se više kažnjavati! Dobro?

ONA: (tihi jecaj) ...Nemoj... Nemoj spustiti slušalicu. Molim te...

ON: (tišina) Molim te. Nemoj plakati....

ONA: (tihi jecaj) ...Volim te...

ON: I ja tebe! Ali ne možemo ovako! Ne možemo si opet otvarati stare rane... Nemoj... Nemoj misliti više na to! Živi život... Živi i sjeti me se kada spavaš... Tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći! Tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi.

ONA: Ne želim ovo... Ne želim da nestaneš...

ON: Znam! Ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije! Znaš i ti... Samo što sada ne želiš to priznati!

ONA: Ne mogu poklopiti slušalicu...

ON: Onda ću ti pomoći još ovaj puta voljena.... Pozdravit ću te... I reći ti da ćeš mi uvijek biti u mislima i srcu... žvi srećo moja... živi... Volim te...


ONA: ...jecaj... I ja...

(spuštena slušalica)


Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se vidjeli. ON je umro. Na njegovoj ploči u donjem desnom kutu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega riječi: ''Ovo je srce pripadalo samo njoj.'' Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njezino naborano lice, a njezin topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomično klečalla! Zatim se nagnula, poljubila ružu i stavila ju na grob. Otišla je polako u daljinu... Polako! Polako... Kao da ne želi otići. Svaka je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvijek bi se zadržala kojih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla... Nije bilo starice! Nije bilo više ruže... Samo prazan grobak i snijega na njemu. No te noći zvijezde su posebno jako sjale... Sjale su jer nije više bilo tuge! Jer su konačno bili zajedno, tamo gdje su jedino mogli biti sretni zajedno... U vječnosti... 

To je čovjek koji zaista voli!

Voljela sam te ...
"" Onaj koji umije da zgazi ponos i okrene se za vama nakon toliko odlazaka, koji je toliko jak da ustane još jednom i potraži vas, koji se ne plaši da vas pozove nakon mnogih spuštenih slušalica da vam čuje glas, koji smije da se usudi da vas još ovaj put pronađe čak i nakon svog „ ovo je definitivno posljednji put “, onaj koji će staviti sve na kocku, bar još ovaj put, samo da bi vas vratio… To je čovjek koji zaista voli! ""

Ta carobna rijec

Koliko smo puta u životu pomislili da nam riječ može promijeniti život. Iskreno... ja niti jedanput. Znao sam da dijela koja učinimo mogu promijeniti život ali riječ ...... nisam. Međutim, dogodilo se !!! Rekao sam riječ koja mi je promijenila život, a da ja nisam ni bio svjestan da sam je izrekao. Toliko sam puta u životu izrekao svakakve riječi da ni sam neznam koja je od njih bila imalo pametna. Hajde sad... nisu bas sve bile glupe ali uzrečice kao hmm, mah, hej, huh, pih, uhhh ... nisam ni u snu pomislio

Bajka

Svaka bajka može da se ostvari i ne mora da znači da će vam jutro odneti snove. Ljubav je sila koja nas tera da radimo nesvakidašnje stvari za onog koga volimo. Ljubav je živa dok dvoje gore. Ljubav je stvarna kad se dvoje osećaju kao princ i princeza, kad zajedno žive istu bajku...