‎"O takvim kao što je ona još nigde nisam čitao. Bila je isuviše lepa za tako tužne oči. I jedino što sam hteo, u tom trenutku, je zagrliti je. U nadi da će ta malena srna pronaći utočište u mom zagrljaju. Nešto u meni se probudilo, nešto davno zakopano i zaboravljeno. Ostao sam zbunjen, ne shvatajući šta se to komešalo u mom stomaku. Kao ni zašto se neka toplina rasula svud’ po mojoj levoj strani."

Mila, najmilija, divna, najdivnija

milijun razloga je medju ljudima

a za nas dvoje stvarno ni jedan

da zivimo kako zivimo, jedno bez drugoga

Ne stoj pokraj mojeg groba i nemoj tugovati
Ja nisam tamo; ne bih u njemu mogao spavati!
S tisuću i jednim vjetrom letim.
Ja sam poput dijamanta,blistavi sjaj snijega,
Na zrelome žitu sunčeva zraka;
ja sam nježna kiša jesenja.
Kad se budiš u miru jutra,
ja sam uzlet ptice iz svog gnijezda.
Tu sam! Pogledaj! Na noćnome nebu blaga zvijezda.
Ne stoj pokraj mojega groba i nemoj plakati.
Ja nisam tamo; ja ne mogu umrijeti.

Epitaf iz tradicije američkih Indijanaca

Neke stvari se samo jedan put gube u životu. Šteta što mnogi pristaju na rizik da to i provjere...

Čovjek je stao na metro stanicu u Washingtonu i počeo svirati violinu. Bilo je hladno Januarsko jutro. Odsvirao je 6 Bachovih komada za otprilike 45 minuta.Tijekom tog vremena s ozbizirom na gužvu izračunato je da je prošlo 1100 ljudi kroz stanicu i većina je išla na posao.Tri minute su prošle i jedan čovjek je prošao, primjetio glazbenika pogledao ga par sekundi i nastavio svojim putem.Minutu kasnije violinist je dobio svoj prvi dolar, žena ga je bacila bez stajanja i nastavila hodati.Osoba koja je obratila najviše pozornosti je bio trogodišnji dječak. Majka ga je vodila u žurbi ali je dijete stalo i gledalo violinistu. Na kraju ga je majka povukla jako i dijete je nastavilo hodati iako okrenute glave prema glazbeniku.To se ponovilo još nekoliko puta ali su roditelji svaki put povukli dijecu i nastavili u žurbi.U 45 minuta koliko je glazbenik svirao samo 6 ljudi je stalo na kratko. 20ak njih mu je dalo novac ali nastavilo odmah hodati. Skupio je 32 dolara.kada je prestao svirati i nastala je tišina nitko to nije primjetio. Nitko nije pljeskao.Nitko to nije znao ali violinist je bio Joshua Bell, jedan od najtalentiranih glazbenika na svijetu.Svirao je najbolja svjetska glazbena dijela na violini vrijednoj 3.5 Miliona dolara.Dva dana prije sviranja u metrou Joshua Bell je nastupao u Bostonskom teatru gdje su ulaznice koštale preko 100 dolara.Ovo je istinita priča. Tajni nastup Joshue Bella u metrou organizirao je Washington post u sklopu svog experimenta o primjećivanju, žurbi i prioritetima ljudi.Jedan od mogućih zaključaka iz ove priče je:Ako nemamo trenutak da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu koji svira najbolja glazbena dijela ikad napisana, koliko još drugih stvari propuštamo?

Obaram pogled i primijećujem između dva kamena, prelijep plavi cvijet. Liči na nezaboravak, s pet latica boje magneta koje rastu iz središnje mandale u obliku žute petokrake zvezde, i hrabro stremi prema svjetlosti, s neodoljivom životnom silom, a ja sam jedini svjedok odvažnosti njegove borbe.

Ljudi mi znaju reći kako me ona promijenila i da sam čista suprotnost čovjeku koji sam nekada bio. I to je istina. Ona je od mene napravila boljeg čovjeka. Zbog nje vjerujem da još uvijek postoje dobri ljudi, vjerujem u ljubav i konačno vidim svoju budućnost. No, isti ti ljudi koji se dive mojoj promjeni pitaju me i zašto toliko ustrajem oko naše veze. To je čisti dokaz da ljudi ne razmišljaju o onome što govore. Kako jednostavno pustiti nekoga tko ti je pružio novi život i novi početak? Nekoga zbog koga imaš vjere u sebe? Nekoga tko nije dopustio da tvoja prošlost ugrozi tvoju sadašnjost? Od te osobe se ne odustaje tako lako i zato ne želim ni pomišljati što bi se dogodilo da ostanem bez nje. A znam što bi bilo. Bez njezine podrške vratio bi se starom životu i čovjeku koji nikada nisam želio biti. Znam da ću, ako me sadašnjost opet razočara pa mi i nju uzme, zasigurno okrenuti leđa budućnosti i nastaviti se, kao i nekada, hraniti gorkim mrvicama prošlosti.

Vredela je svega što je tražila, a nije puno tražila. Samo mrvice pažnje, a nisam znao ni to da joj dam.
- Balasevic -

Tako bih ti volio pokloniti svu svoju ljubav, ali ne mogu. U meni je nakupljeno toliko ljubavi koje nisam imao kome pokloniti i sada se jednostavno bojim. Sva ta ljubav čuči na vratima moga srca i samo čeka tko će ih otvoriti. Ti si na pravom putu da otvoriš ta vrata, ali bojim se. Što će se dogoditi ako ti dopustim da ih otvoriš? Na tone poljubaca, kilometri zagrljaja, vreće toplih riječi i riznica osmijeha svalit će se istog trena na tebe. Što ako se povrijediš i pobjegneš? Uplašit će te tolika ljubav, znam..Zato mi ne preostaje ništa drugo nego da te volim pomalo..za tvoje dobro.

Dječak kraj prozora

Nešto ću ti reći, lutko. Samo to nemoj pričati nikom. Ne moraš više čekati da se kazaljke poklope. Znam jednog dripca koji misli na tebe i kad su kazaljke potpuno raštrkane...

''Nemoj joj se prvi javiti. Nemoj govoriti da ti je stalo do nje. Nemoj joj se ispričati kada pogriješiš ili joj priznati da je u pravu. Nemoj da vas vide zagrljene kako hodate po gradu. Sačuvaj svoj muški ponos, prijatelju!'' A ne... Zar j

e ponos vrijedan toga da izgubim nju? Hoće li se ponos sa mnom dopisivati do ranih jutarnjih sati, nasmijati me kada mi je teško? Hoće li me on držati za ruku i grijati dok budem hodao hladnim ulicama grada? I nemoj mi govoriti da sam izgubio ponos! Ne sjećam se da sam ikad bio ponosniji nego onda kada se njezine usne razvlače u osmijeh dok joj govorim da je volim. E, to ti je ponos, druže. Pravi muški ponos!

Ona nije zaboravila nas, a nisam ni ja. No, kad im ona kaže da je sve zaboravila, povjeruju. Kada im ja kažem da je vrijeme sve odnijelo u zaborav, znaju da to nije istina. A što ću? Nisam baš vješt s lažima, za razliku od nje. Ona je svoju spretnost u prikrivanju istine dokazala bezbroj puta. Zato se lakše nosi s tim zaboravom. Pa da, što je zaborav nego jedna vrsta laži?

Sjećam se, bila je zima i padao je prvi snijeg. Šetali smo parkom i odjednom je istrgnula svoju ruku iz moje rekavši da ovako dalje ne možemo. Stajao sam tamo nepomičan kao ledena skulptura gledajući kako odlazi. Ni riječ nisam rekao. Gledao sam tragove u snijegu koji ostaju iza njezinih koraka. Gledao sam ih tako i govorio si: 'Čovječe, učini nešto. Reci bilo što.' Ali, ni riječ nije ispala iz mojih usta. Nakon par minuta nestala je u magli zimske večeri, a sve što je od nje ostalo su bile one malene stope u snijegu. 'Bravo, glupane, izgubio si ju.'-pomislio sam u sebi. Cijelu noć nisam mogao zaspati i konačno se odlučih poslati joj poruku. ''Trebamo razgovarati. Sutra navečer budi na istom mjestu.''

Jedne večeri predsjednik Obama i njegova supruga Michelle odluče učiniti nesto izvan rutine i odu jedan mali slatki, ne odvać luksuzan restoran. Kad su stigli, vlasnik restorana je zamolio tjelohranitelja smije li na nekoliko minuta ostati nasamo s prvom damom. Zelju su mu ispunili i nakon nekoliko minuta razgovora, Michelle se vraća predsjedniku Obami za stol, on je naravno pita o čemu su razgovarali. " ma znamo se iz davnih tinejđerskih dana, čovjek je bio lud za mnom."

"Vidiš", odgovara predsjednik " da si se udala za njega sad bi bila vlasnica ovog malog, slatkog restorana. "

....... I eto, nakon toliko vremena opet sam je ugledao na kolodvoru, ali ne onakvu kakvu sam je ja zapamtio, tuznu i uplakano, naprotiv danas je bila tako sretna i nasmijana, pokraj nje je bio neki meni nepoznat muskarac, s kojim je eto sretna sada.... Prijatelju prebolila me je, zaboravila 

je da je nekada zbog mog pogleda bila tako sretna, da je mogla pokusati skinuti mi zvijezdu s neba, samo da je opet pogledam... A ja sam tada mislio da sam jako mlad, da bih se mogao da vezem za jednu osobu, i da cu nekada kasnije imati dovoljno vremena za nju tu malu prekrasnu princezu.... 

Kada vidjamo uvek ista lica, na kraju ona postaju deo našeg života. A kada postanu deo našeg života, onda žele i da nam ga izmene. I ako ne bude po njihovom, nije im pravo. Jer, svaki čovek ima tačnu predstavu kako bi trebalo da živimo svoj život. A nikad nemaju pojma kako treba da prožive sopstveni život.

P. Koeljo

Bila je prva cura koja mi je vratila za sve loše što sam joj učinio. Valjda je zato i ostala posebna. Sa njom je ''volim te'' najteže prelazilo preko usana. Ne zato što je nisam volio, ni što nisam bio siguran šta osjećam prema njoj, nego zato što sam se bojao da će te dvije riječi sve pokvariti. Draže mi je bilo da joj kažem nešto glupo, izmamim osmijeh iznerviram,samo da dobijem od nje onu šašavu reakciju koju toliko volim. Jedina nikada nije zahtijevala lijepe riječi, obećanja i zakletve, a jedinoj sam sve to mogao dati onako iskreno i od srca. A nikada nisam. Druge su dobile najljepše riječi, najveća obećanja i lažno ''volim te'', a ona je dobila ono što nijedna druga nije mogla: moje srce.

Mudrac je pažljivo slušao mladićev razlog posete, ali reče mu da nema vremena da mu objašnjava mu Tajnu sreće. Predložio je mladiću da prošeta palatom i vrati se za dva sata.

„Međutim, hteo bih nešto da te zamolim„, doda Mudrac pružajući mladiću kašičicu za čaj u koju doda dve kapi ulja. „Dok budeš hodao, nosi ovu kašiku tako da se ulje ne prospe.“

Svako ljudsko biće živi svoju sopstvenu želju:

ona čini deo njegovog blaga

i, iako je emocija ta koja mnoge može da otera,

obično privlači onoga koji je voljen.

11 minuta

Kada čovek dublje zagleda u dušu sveta

lako shvati da na svetu uvek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu,

bilo to nasred neke pustinje ili nasred nekog velikog grada…

I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste

sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj…

i samo postoji taj trenutak…

Alhemičar

"Žurila se, nije htela da je zateknem. Na kauču je ostao omot ploče koju je stavila na gramofon. 'The Best Of Ry Cooder'? Može... Trag njene glave na jastuku, pomerene porcelanske figurice na polici, moj istegljeni plavi pulover koji je ogrnula za doručkom...Zašto to njuškam? Izgleda da sam skrenuo. To je samo obična vunena stvar i ništa više...Moraću da servisiram ogledalo u kupatilu. Face koje mi projektuje u poslednje vreme sve mi se manje dopadaju. A šta je ovo?

Kutijica. Fina, mala, plava kutijica za puder. Ipak nešto njeno...To sam uvraćao. Pomislio sam, ako je nešto zaboravila, onda će još nekad doći ovamo..."

Nosio me vjetar nekim stranim ljudima,

neki zov daljine koji luta grudima,

ono kad ti dodje 

pa se neceg prisjetis

ono kad zbog nekog poludis

Balasevic citati

Laku noć, pilence. I sanjaj sve same bezobrazluke. 

Ovaj će te sanjar čuvati na krilima nježnosti. I voljeti te zauvijek. Zauvijek .. ♥

''Povrjedio sam je... Nisam znao kako drukcije da ugasim njena osjecanja prema meni...ona ista koja sam ne znajuci budio... Zavoljela me je a nije smjela... Ludica jedna... Otišla je bez osvrtanja s bolom u grudima ne znajuci kakav bol u meni leži... Ne znajuci da mi je pocela nedostajati onog momenta kad je okrenula ledja.."

"Zna se koje vrste price pocinju sa:
Bilo jednom...
Ne, hvala. Vec izvjesno vrijeme ne vjerujem u bajke..."

****Djole****

Kako sam tebe voleo... Ne voli se jednom u životu... Tako se voli jednom u hiljadu života... Bio bih malo sebičan da očekujem da mi se to desi još jednom u preostalih desetak, petnaest godina ovog...

Koliko smo puta u životu pomislili da nam riječ može promijeniti život. Iskreno... ja niti jedanput. Znao sam da dijela koja učinimo mogu promijeniti život ali riječ ...... nisam. Međutim, dogodilo se !!! Rekao sam riječ koja mi je promijenila život, a da ja nisam ni bio svjestan da sam je izrekao. Toliko sam puta u životu izrekao svakakve riječi da ni sam neznam koja je od njih bila imalo pametna. Hajde sad... nisu bas sve bile glupe ali uzrečice kao hmm, mah, hej, huh, pih, uhhh ... nisam ni u snu pomislio

Jedne prozračne noći među zvezdama izbi svađa koja je od njih najnežnija, najblistavija, najlepša. Kako samo jednu od mladih lepotica izdvojiti i dati joj krunu lepote?

Šaputale zvezdice, šapućući sve više se spuštale ka zemlji, sve svetlije postajale i krunile se kao latice srebrnog cveta. Iznenada se jedna priseti da se odavno nisu kupale u jezeru. U noći punoj mirisa trava spuštale su se zvezde i poput srebrnih leptirića padale na jezero. Zvezda koja je prva stigla na obalu jezera ču nekakav tanani zvuk i začudi se.